Samo ime ekvinocij dolazi od dvije latinske riječi, aequus što znači jednak i nox što znači noć. Tako se ravnodnevica krivo prevodi jer ona zapravo znači ravnonoćje.

Još u starom Rimu, prvi dan proljeća slavio se kao početak nove godine, a davno prije Rimljana stari Kelti slavili su ovaj dan kao uskrsnuće sunca. Još i danas neopagani se okupljaju na Stonhengeu koji je konstruiran tako da u zoru, na prvi dan proljeća, sunce se uzdiže točno iznad menhira.

Tada veliko mnoštvo, koje se broji u tisućama, moli drevne druidske molitve i slavi život. Zanimljivo je kako se proslava najvećeg kršćanskog blagdana, Uskrsa, zapravo preklapa s proljetnim ekvinocijem. Tako crkve zapadnih i istočnih denominacija Uskrs računaju kao prvu nedjelju nakon prvog punog mjeseca nakon proljetnog ekvionocija. Potrebno je još i spomenuti kako je tipična ikonografija uskrsa u smislu zečeva, pilića i bujanja vegetacije zapravo kopija starijih poganskih običaja Egipta, Grčke i Rima.

No, kada zapravo točno pada proljetni ekvinocij? Naime, ekvinocij se računa po strogim astronomskim kanonima, tako da kada sunce uđe u astrološki znak ovna, računa se da je počelo proljeće. Tako se može izračunati točan sat, pa ove godine proljeće počinje na već spomenuti 20. ožujka u 17 sati i 32 minute.

Sretan Nowruz

Prvi dan proljeća igra posebnu ulogu u Iranu gdje se na taj dan slavi Nowruz, što doslovce u prijevodu s perzijskog znači 'novi dan'. Slave ga svi iranski narodi, a proširio se i na središnju i južnu Aziju te na dijelove Kine, a čak je stigao i do Balkana.

Taj blagdan svoje korijene ima u predislamskom razdoblju i potječe iz zorotastrijanizma i obično se simbolički prikazuje kako lav proždire bika, što se prikazuje na reljefima još od cara Darija, pa i prije. Na taj dan gotovo sve iranske obitelji okupljaju se te promatraju sunce uz obvezno čašćenje i veliko veselje.

Pretpostavlja se kako je Nowruz došao i do židova koji su ga preimenovali u Purim. Sam naziv Nowruz po prvi puta se spominje u drugom stoljeću prije nove ere u brojnim perzijskim zapisima, ali sa sigurnošću se zna kako je obilježavan u doba vladavine dinastije Ahemenida koji su bili na vlasti od 638. do 330. godine prije nove ere.

I u slavenskim zemljama slavilo se proljeće, a posebno su bile važne proslave Zelenog Jure. Iako se Zeleni Jura slavio u kasno proljeće, ipak vjerovalo se kako on s proljećem dolazi iz podzemlja kako bi donio bujnu vegetaciju i toplo vrijeme.

Naime, Jura je bio sin boga Peruna i ubrzo nakon rođenja bio je ukraden o odnesen bogu Velesu, bogu podzemlja i stoke, koji je o njemu preuzeo brigu. Kako se za podzemlje vjerovalo da je uvijeke zeleno i puno vegetacije, tako se mislilo kako Jure s proljećem donosi početak cvjetanja i listanja. Posebno je zanimljivo kako se vjerovalo da zemlja podzemlja leži iza mora na jugu kamo migriraju ptice po zimi i da od tamo dolazi Jure. Ako ste možda zapazili, na prvi dan proljeća ove godine puhao je južni vjetar i donosio nam lijepo vrijeme. Zato je samo prikladno reći: 'Dobro nam došao Jure'.