Hrvatsko se kazalište razvijalo i formiralo od srednjeg vijeka pa sve do danas kada u Hrvatskoj možemo nabrojati sedam nacionalnih kazališta. Jedan od najznačajnijih događaja u povijesti hrvatskog kazališta zbio se upravo 24. studenoga 1860. godine zbog čega se tog datuma obilježava Dan hrvatskog kazališta.

Povijest hrvatskog kazališta

Kazalište, kao jedan dio hrvatske kulture, svoj začetak bilježi u srednjem vijeku, sredinom 11. stoljeća, izvođenjem liturgijskih drama. Drame su bile pisane latinskim jezikom, a izvodile su se u crkvama za vrijeme blagdana. U periodu renesanse u Hrvatskoj se ističu dva grada – Dubrovnik i Hvar – a kazalište tog vremena bilo je obilježeno Marinom Držićem.

U 17. stoljeću, u vrijeme baroka, hrvatsko je kazalište bilo u znaku Ivana Gundulića i Junija Palmotića, obilježeno melodramom što dovodi do sve značajnije uloge glazbe u scenskom izvođenju. 17. je stoljeće obilježio i nastanak prvog hrvatskog javnog kazališta 1612. godine na Hvaru na katu zgrade Arsenala koja je služila kao spremište za oružje i municiju te popravak ratnih brodova.

Tijekom 18. stoljeća broj kazališta se povećava pa se, osim na Hvaru, kazališta formiraju u Dubrovniku, Splitu, Trogiru, Šibeniku, Zadru, Senju i Rijeci, a predstave se odigravaju i u drugim gradovima – Zagrebu, Varaždinu, Osijeku, Požegi, Brodu, Karlovcu. Prvi se puta ozbiljnije proširuje scenski nastup – uvodi se scenska oprema, kostimi, rasvjeta, a tiskaju se i prve cedulje s programom predstava i popisom glumaca.

19. stoljeće obilježio je najznačajniji pokret u povijesti Hrvatske – Hrvatski narodni preporod. Kazalište poprima sve značajnije mjesto u hrvatskoj kulturi te se počinje karakterizirati kao „ilirsko“, „domorodno“, „naše“. U tom periodu Zagreb postaje glavno kazališno središte, kazališta dobivaju oblik ustanove, a 1840. godine dolazi do profesionalizacije hrvatskog kazališta. Vatroslav Lisinski piše prvu hrvatsku operu, Ljubav i zloba koja je svoju praizvedbu imala 1846. godine u Zagrebu.

Ovaj period obilježio je i nastanak prve Hrvatske dramatske škole pod vodstvom Stjepana Miletića, pojavljivanje prvih dramskih pisaca, scenografa, prevoditelja, ali i nastanak prvog kazališnog zakona. Dolazi do sve većeg jačanja patriotizma i želje da se smanje gostujuća putujuća kazališta te da se zaustavi izvođenje njemačkih predstava na zagrebačkoj pozornici. Prilikom jedne takve izvedbe, 24. studenoga 1860. godine, glumac Vilim Lesić, po uputi Dimitrija Demetera, prekida izvedbu te objavljuje kako će se od toga dana pa ubuduće na zagrebačkoj pozornici glumiti samo na hrvatskom jeziku. Upravo je iz tog razloga 24. studenoga proglašen Danom hrvatskog kazališta odnosno Danom hrvatskog glumišta.

Početak 20. stoljeća donosi stabilizaciju zagrebačkog kazališta, ali i utemeljenje još jednog hrvatskog kazališta, onog u Osijeku, 1907. godine. U zagrebačkom se kazalištu kao redatelj pojavljuje Branko Gavella, čije ime nosi današnje Gradsko kazalište Gavella u Zagrebu. Branko Gavella je na kazališne daske doveo djela jednog od naših najznačajnijih književnika – Miroslava Krleže. Svoj značaj kazalištu i glumi Gavella je pridonio i idejom o osnivanju Državne glumačke škole u Zagrebu 1920. godine. Naposljetku, osnivanjem zagrebačke Akademije za kazališnu umjetnost 1950. godine završava problem obrazovanja glumaca i redatelja. Akademija djeluje i danas pod nazivom Akademija dramske umjetnosti. 

Dan hrvatskog kazališta obilježava se od 1992. godine dodjelom Nagrada hrvatskog glumišta s ciljem popularizacije i afirmacije kazališne, radijske i televizijske umjetnosti. Svake godine može se dodijeliti do 20 nagrada za dramu, operu, operetu ili mjuzikl.

Danas u Hrvatskoj možemo izbrojati stotinjak kazališta, od toga sedam nacionalnih kazališta, što samo potvrđuje rasprostranjenost i jačinu kazališne umjetnosti.